Hrvatska početkom 19. st.
Preporod i revolucija 1848.Hrvatska od apsolutizma do nagodbeNagodbena HrvatskaLiteratura

HRVATSKA U 19. STOLJEĆU (od 1. 12. 2005.)

 

Hrvatska početkom 19. st.

Ovaj tekst se bavi poviješću Hrvatske u 19. st. Pri tome se 19. st. ne podrazumijeva kao vremensko razdoblje od 100 godina već kao, što danas prihvaća veliko dio povjesničara, povijesna epoha, tzv. dugo 19. st. koje počinje s francuskom revolucijom krajem 18. st., a završava početkom 1. sv. r. 1914.
Ovako shvaćeno 19. st. odlično se poklapa s povijesnim razvojem Hrvatske. U ovo doba se hrvatsko društvo, iz zaostalog feudalnog, postepeno pretvara u moderno građansko društvo.
Početak ovog razdoblja obilježen je odlukom hrvatskog sabora 1790. da se Hrvatska podvrgne Ugarskom namjesničkom vijeću. Time se Hrvatska prvi put podvrgnula u upravnom pogledu Ugarskoj. Hrvatsko plemstvo je u jačem povezivanju s Ugarskom vidjelo način na koji bi se u budućnosti lakše oduprlo carskom apsolutizmu.
Mađari su pak u ovoj odluci vidjeli mogućnost da Hrvatsku posve uklope u buduću mađarsku nacionalnu državu koja bi se protezala od Karpata do Jadrana. Ova bi trebala biti utemeljen na mađarskom jeziku usprkos činjenici da je većinu stanovništva tadašnje Ugarske činilo nemađarsko stanovništvo. Ove pretenzije Mađara izazvale su otpor hrvatskog sabora uključivo i osoba koje su se zalagale za upravno povezivanje s Ugarskom. Sukob Hrvata i Mađara obilježit će hrvatsku politiku sve do propasti Habsburške monarhije. Već u ovo doba povremeno se javljaju ideje koje se zalažu za pretvaranje hrvatskog jezika u službeni i koje vode pretvaranju Hrvatske u modernu nacionalnu državu.
Krajem 18. i početkom 19. st. važan činitelju u hrvatskoj povijesti postala je revolucionarna Francuska pod Napoleonom. Ova je izazvala dokidanje stoljetnih državnih tvorevina kao što su bili Mletačka i Dubrovačka republika što je potencijalno otvaralo mogućnost njihova priključenja Banskoj Hrvatskoj čemu će se bečki dvor stalno opirati.


 
 Opširnije: Hrvatski krajevi pod francuskom vlašću
Izvori: O priznavanju vlasti ugarskog namjesničkog vijećaMarmontov opis ilirskih provincija
Linkovi za Hrvatsku početkom 19. st.

Preporod i revolucija 1848.

Društveni procesi u Europi, Habsburškoj monarhiji, a posebno pritisak Mađara, uz unutarnje činitelje, daju poticaj početkom 30-tih godina 19. st. nastanku niza programskih spisa koji nastoje dati odgovor na probleme daljnjeg gospodarskog, političkog i kulturnog razvoja hrvatskog naroda i njegova oblikovanja kao moderne nacije koja obuhvaća sve slojeve jednog naroda bez obzira na imovinske i statusne razlike među njegovim pripadnicima. U tom smjeru Hrvatsku i hrvatski narod nastoji usmjeriti skupina pretežno mladih i obrazovanih ljudi pučkog i dijelom plemićkog podrijetla okupljena oko Ljudevita Gaja i grofa Janka Draškovića.
U prvom planu njihova djelovanja je stvaranje jedinstvenog književnog jezika kao osnovne pretpostavke za unutarnje povezivanje hrvatskog naroda i njegovo pretvaranje u naciju. Njihovo kulturno djelovanje ne ostvaruje se u početku pod hrvatskim, nego pod „ilirskim“ imenom. Razlozi za to su bili često korištenje hrvatskog imena kao regionalnog, koje obilježava samo sjeverozapad današnje Hrvatske, tradicija izjednačavanje ilirskog i hrvatskog imena u europskoj i hrvatskoj literaturi kao i težnja hrvatskih preporoditelja da za svoja kulturna nastojanja privuku i druge Južne Slavene. U svome političkom djelovanju, koje prvenstveno teži očuvanju autonomnog položaja Hrvatske unutar Habsburške monarhije i njegovom jačanju, preporoditelji koriste prvenstveno hrvatsko ime.
Ovakva koncepcija preporoditelja nailazi na jak otpor unutar same Hrvatske i to posebno kod velikog dijela sitnog plemstva koje je usko vezano za regionalno shvaćeno „horvatstvo“, stare feudalne tradicije i koje se usko povezuje s Mađarima. Ovo izaziva oštre političke sukobe koje sa sobom nose i ljudske žrtve. To je 1843. dovelo do zabrane ilirskog imena. Od tada ilirsko ime u preporodnim nastojanjima sve više gubi na važnosti.
Usprkos zabrani ilirskog imena preporoditelji, dijelom i uz pomoć carskog dvora koji preko Hrvata nastoji oslabiti položaj Mađara, sve više šire i jačaju svoj utjecaj. On se širi i izvan područja sjeverne (Banske) Hrvatske i na druga hrvatska područja premda je on tu još prilično slab. Ključno je bilo proglašenje hrvatskog („narodnog“) jezika u Hrvatskom saboru za službeni jezik 1847. kojom su okrunjena dugogodišnja nastojanja preporoditelja.
„Proljeće naroda“, revolucije 1848., zahvatilo je kako Habsburšku monarhiju tako i Hrvatsku. Stare ideje preporoditelja i nova nastojanja potaknuta revolucijom u Europi došla su do izražaja u temeljnom spisu hrvatske 1848. „Zahtijevanjima naroda“. Ova prvenstveno traže ujedinjenje hrvatskih zemalja (Banska Hrvatska, Vojna Krajina i Dalmacija), ukidanje kmetstva, posebnu hrvatsku vladu odgovornu saboru itd. Ključna je u ovom razdoblju osoba novoizabranog bana, baruna Josipa Jelačića za kojega se vežu broje nade, a kasnije i brojna razočarenja. Hrvati u obrani svojih nacionalnih interesa, ali i interesa carskog dvora, ratuju protiv Mađara, s kojima prekidaju stoljetne državno-pravne veza, i drugih nacionalnih pokreta koji ugrožavaju opstanak Habsburške monarhije.
Dok se na početku preporoda postavljalo pitanje pukog opstanka hrvatskog naroda, na njegovom kraju veću su postavljeni temelji njegovom pretvaranju u modernu europsku naciju.

 

Grof Janko Drašković predstavlja svojom osobnošću spoj starih hrvatskih feudalnih tradicija i nove nacionalne ideje.

 

Ljudevit Gaj je svojom karizmatičnom pojavom imao ključnu ulogu u počecima preporoda.

Ban Haller (polu lisica), mađarskom vođi Kossuthu (prikazan je shodno svom "jelenskom" imenu ), predaje mađarona - turopoljca, sitnog plemića (u obliku pola djeteta pola gmaza). Prva hrvatska karikatura.

 

Opširnije: Gospodarstvo u doba preporoda
Izvori: Govori Ivana Kukuljevića Sakcinskog
Linkovi za preporod i revoluciju 1848.

Hrvatska od apsolutizma do nagodbe

Snagama okupljenih oko carskog dvora uspijeva svladati revoluciju. Ubrzo se ponovo uvodi apsolutizam koji, premda su bili na strani pobjednika, pogađa i Hrvate. Tijekom 50-tih godina apsolutistička država provodi brojne reforme koje moderniziraju hrvatsko društvo i uklanjaju ostatke feudalizma, no visoki porezi i germanizacija izazivaju nezadovoljstvo svih slojeva hrvatskog društva. U ovo doba padaju začeci hrvatsko – srpskog sukobljavanja u kojima obje strane negiraju jedna drugoj pravo da budu posebna nacija.
Pritisnut vojnim porazima i teškim stanjem u gospodarstvu 1859. apsolutistički sustav propada. Na zasjedanju Hrvatskog sabora 1861., na temelju dijelom i preporodnih tradicija, oblikuju se politička usmjerenja koja će obilježavati hrvatsku politiku sve do propasti Habsburške monarhije. Oko tih usmjerenja oblikuju se:
Narodna stranka - za obnovu je veza Hrvatske s Ugarskom ali pod uvjetima priznavanja hrvatske državnosti i teritorijalne cjelovitosti hrvatskih zemalja.
Unionistička stranka – za obnovu je veza Hrvatske s Ugarskom ali bez postavljanja prethodnih uvjeta.
Stranka prava – protiv je direktnih veza Hrvatske kako s Ugarskom tako i s Austrijom. Jedina veza njih i Hrvatske trebala bi biti osoba vladara.
Tijekom 50-tih i 60-tih godina oblikuju se dvije ideologije koje obilježavaju hrvatsku povijest do propasti monarhije pa i u 20. st. Prva je jugoslavizam koja opstanak hrvatskog naroda vidi samo u kulturnom pa i u političkom povezivanju južnoslavenskih naroda na ravnopravnim osnovama. Nasuprot njemu pravaštvo inzistira na posebnosti hrvatskog naspram ostalih južnoslavenskih naroda i stvaranje nezavisne Hrvatske države vidi kao glavni politički cilj bez koga nema razvoja hrvatskog društva. Glavni predstavnik prve ideologije bio je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, a druge Ante Starčević.
Novi ratni porazi i unutarnjopolitičke teškoće natjerali su carski dvor na temeljito preuređenje Habsburške monarhije. Dvor se odlučio nagoditi s Mađarima i rezultat toga je pretvaranje monarhije 1867. u dvojnu državu, Austro-ugarsku, koja se sastoji od dva dijela (austrijskog i ugarskog) koje veža samo osoba vladara, vanjski i vojni poslovi. U novu koncepciju se Hrvatske, milom ili silom, morala uklopiti. Rezultat tog pritiska je Hrvatsko – ugarska nagodba iz 1868. Po nagodbi Hrvatska je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja i nastave i pravosuđa. Ostali su poslovi zajednički. Glavni su bili problemi nagodbe činjenica da Hrvatska nije dobila samostalnost na području financija kao i neriješen problem pripadnosti Rijeke što je riješeno „provizorijem“, “privremenim“ rješenjem koji je u praksi išao u korist Mađara. Sama pak austro-ugarska nagodba postavila je nerješive prepreke za ujedinjenje hrvatskih zemalja jer dok se jezgra hrvatskog područja našla u ugarskom dijelu monarhije, Dalmacija i Istra ostali su u austrijskom dijelu. Samo razbijanjem ovako uređene monarhije mogao se ujediniti hrvatski narod. Poticaj za to davali su događaji u svim hrvatskim područjima (u prvom redu u Dalmaciji) gdje se među hrvatskim narodom sve jače ukorjenjuje hrvatska nacionalna svijest.


Crtež zasjedanja Sabora 1861.

 

Ante Starčević više je sebe doživljavao kao nacionalnog "proroka" nego kao političara. Ideologija mu je bila spoj liberalnih ideja i povremeno, nacionalne isključivosti.

 

Josip Juraj Strossmayer razvio je svoju južnoslavensku ideju kao dio šireg plana za ujedinjenje svih ljudi u kršćanskoj vjeri.
 
Opširnije: Hrvatska 50-tih godina 19. st.
Izvori: Hrvatsko-ugarska nagodba
Linkovi za Hrvatsku od apolutizma do nagodbe

Nagodbena Hrvatska

Hrvatsko-ugarska nagodba naišla je na oštar otpor u najvećem dijelu hrvatske javnosti, no svi pokušaji da se nagodba bitno promjeni, sve do propasti Austro-ugarske nisu urodili plodom. Dio Mađarske politike smatrao je da je Hrvatska prema nagodbi dobila prevelika prava i sustavno je ta prava nastojao umanjiti. Pojedini hrvatski političari borili su se za „čistoću“ nagodbe i nastojali su izvući iz nje što je više moguće za Hrvatsku i njezin narod.
To je posebno došlo do izražaja za banovanja Ivana Mažuranića (1873. – 1880.). Pod njegovim banovanjem Hrvatska se ubrzano modernizira i demokratizira. Tada se otvara sveučilište u Zagrebu, uvodi se odgovornost bana Saboru, pravosuđe se odvaja od uprave, uvodi se obvezatno osnovno školovanje, sloboda okupljanja i tiska, dokidaju se posljednji ostaci feudalnih odnosa itd.
Ubrzana modernizacija ipak ne rješava glavne probleme hrvatskog naroda. Po autrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. ponovo se zaoštravaju odnosi između Hrvata i Srba zbog pitanja pripadnosti tih pokrajini hrvatskom ili srpskom području. 1881. nekadašnje područje Vojne krajine vraćeno je pod vlast bana i Sabora ali to ni izbliza ne zadovoljava težnje Hrvata koji traže priključenje Hrvatskoj i Dalmacije, Istre i Bosne i Hercegovine. Pokušaji Mađara da umanje Hrvatsku autonomiju izazivaju jak otpor pa i oružane sukobe.
Situacija se privremeno smiruje za banovanja grofa Dragutina Khuena Hédervárya (1883. – 1903.). On u korist mađarskih interesa slama otpor hrvatske oporbe drastično smanjivši izborno pravo i uvevši represivno zakonodavstvo. Khuen je igrao i na kartu razmirica između Hrvata i Srba podržavajući potonje. Na drugoj strani dozvolio je prilično slobodan razvoj gospodarstva i kulture privukavši na svoju stranu i dio Hrvata.
Novi veliki neredi 1903. doveli su ipak i do Khuenova pada no i kasniji banovi su provodili, manje više preoblikovanu, Khuenovu politiku. Akcije oko Khuenova pada dovela su do temeljnog preoblikovanja hrvatske političke scene. Pod okriljem mladih pravaških političara Ante Trumbića i Frana Supila oblikuje se tzv. „politika novog kursa“ i s njima povezana Hrvatsko-srpska koalicija. Koalicija je, usprkos brojnim prethodnim međusobnim sukobima, povezala hrvatske i srpske stranke u Hrvatskoj. Koalicija je bila i rezultat dubokog razočarenja hrvatskih političara koji nisu više vjerovali da se hrvatsko nacionalno pitanje (u prvom redu ujedinjenje svih Hrvata ) može riješiti unutar Austro-ugarske. Nova rješenja počela su se tražiti u razbijanju Habsburške monarhije i oblikovanju države ravnopravnih južnoslavenskih naroda.


Vojska i žandarmerija na ulicama Zagreba pred prvi svjetski rat bili su česta pojava. Sve veće nacionalno i socijalno nezadovoljstvo morala je vlast sve češće gušiti silom.

 

Karikatura Slavka Cuvaja, jednog od banova poslije Khuena. Cuvaj je i komesar koji vlada Hrvatskom dok je ustav suspendiran, što je korak na koju se vlasti Monarhije sve češće u slučaju Hrvatske odlučuju.

 

Opširnije: Industrija Banske Hrvatske krajem 19. i početkom 20. st.
Izvori: Riječka rezolucija
Linkovi za nagodbenu Hrvatsku

Literatura  

Ilustrirana povijest Hrvata, Zagreb 1971.
Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda , Zagreb 1975.
Jaroslav Šidak ur., Hrvatski narodni preporod - Ilirski pokret, Zagreb 1988.
Mirjana Gross, Počeci moderne Hrvatske, Zagreb 1985.
Mirjana Gross, Agneza Szabo, Prema hrvatskome građanskom društvu, Zagreb 1992.

Ilustracije

Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, Zagreb 1938.